Travnik – grad jednog nobelovca i 77 vezira
Foto: GEOhub
Autor: Adi Operta
Grad Travnik je dio istoimene općine koja se nalazi relativno blizu samoga geografskog središta Bosne i Hercegovine. Udaljen je svega 90 km od glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Kroz mjesto protječe rijeka Lašva zbog čega možemo reći da se proteže uskom lašvanskom dolinom čije su ostale glavne geografske odrednice planine Vilenica, sa najvišim vrhom Kicelj na nadmorskoj visini od 1.233 m i Vlašić sa nadmorskom visinom i najvišim vrhom, Opljenik, na visini od 1.943 m. Sam grad Travnik leži na nadmorskoj visini nešto višoj od 500 m. Masivi planine Vlašić obrubljuju grad sa lijeve strane svojim strmim, sivo-bijelim vapnenačkim obroncima mezozojske starosti, dok se sa desne strane u dolinu spuštaju zelene škriljaste padine planine Vilenice, paleozojske starosti.
U pogledu geološke starosti travničkoga prostora mogu se izdvojiti tri dijela: jugozapadni paleozojski, sjeverni mezozojski i istočni pretežno tercijarni. Prosječna godišnja temperatura za Travnik jeste 9,5°C, dok je prosječna godišnja visina padavina 850 mm. Planinski prevoj Komar preko kojeg prolazi magistralni put M-5 Jajce-Travnik predstavlja porječje rijeke Lašve (sliva rijeke Bosne) od sliva rijeke Vrbasa.
Za Travnik i njegove turističke predispozicije možemo reći da pravo vrijeme tek dolazi. Izdvojit ćemo tvrđavu Stari Grad, izgrađenu krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Tvrđava predstavlja jedan od najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne. Podno same tvrđave, uz Plavu vodu koja se sa potokom Hendek ulijeva u Lašvu, nalazi se Lutvina (Rudolfova) kahva – nezaobilazno i kultno mjesto u ovom gradu u kojem 1807. godine započinje radnja Andrićeve „Travničke hronike“ i sedam godina kasnije tu završava. Zajedno sa mezarjem na Derventi kulturni pejzaž Plave vode je pod zaštitom države. U neposrednoj blizini, u travničkoj mahali Zenjak nalazi se rekonstruisana rodna kuća Ive Andrića, kuća porodice Antunovića u kojoj se bh. nobelovac rodio i proveo neko vrijeme prije odlaska u Sarajevo. Šetajući dalje glavnom ulicom nalazi se Zavičajni muzej, a svoje počivalište na nekadašnjem mjestu stare željezničke postaje u Travniku pronašao je i vremešni ćiro, koji je godinama služio kao prevozno sredstvo na relaciji od Jajca ka Travniku. Njegova posebnost se ogleda u tome da postoje svega četiri lokomotive takve serije u svijetu u muzejima u Minhenu, Ljubljani i u privatnom muzeju u Frojahu (Austrija). U Docu kod Travnika se nalazi jedina fabrika šibica u jugoistočnoj Evropi koja nudi mogućnost obilaska i upoznavanja s tom vrstom industrije.
Prisjetimo li se Andrićeve pripovijetke „Priča o vezirovom slonu“, velikih i malih zgoda velikih i malih ličnosti koje igraju bitne ili manje bitne uloge, odlično oslikavajući i dočaravajući mentalitet ovoga podneblja, onda bi nastavak neke druge fiktivne pripovijetke bile i zgode o Josipu Mažaru – Šoši i Majoru Mihajlu Petroviću, koji su obilježili ovaj kraj u različitim vremenima i ratovima, a čiji su spomenici nijemi svjedoci povijesnoga iskustva vezirskoga grada na Lašvi.
Za kraj ostavljamo još travničke džamije koje su tematski i arhitektonski priča za naredni put, a sada ćemo spomenuti Šarenu (Sulejmaniju) džamiju, Hadži-Alibegovu, Varošku i Jeni džamiju.
„Travničani, najmudriji ljudi u Bosni, najviše takvih priča znaju, samo ih rijetko kad pričaju strancima“ – Ivo Andrić. Zato neka te put namjenski nanese u grad vezira, u usku lašvansku dolinu.
