Na raskrižju civilizacija – Grad Stolac
Autor: Emina Kapetanović
Kad me pitaju zašto toliko voliš Hercegovinu, ja kažem: „Pa Hercegovina je moja, ja joj pripadam cijelim srcem, a i ona meni.“ Hercegovina je moje sve, ljepše od kojekakvih Maldiva, egzotike i pješčanih plaža, moj Mediteran, moji Neretva i Trebižat, Kravice i Provalije, kule i mostovi. Uvijek joj se vraćam, kao što sam i sada. Ovoga puta je to grad u kojem su se ispreplitale mnoge civilizacije.
Kako je cijela Bosna i Hercegovina poznata po strateški dobro utvrđenim gradovima iz osmanskog perioda, takav je i stari grad Stolac, tzv. Vidoški. Popeti se na sami vrh nije bilo izazovno, jer je sredina marta pa su temperature poprilično ugodne. Nije bilo turista, tako da su sve prilike bile pogodne za detaljan obilazak. Nekada velika utvrda, a danas okamenjeni ostaci i bedemi obrasli u prekrasnom zelenom pejzažu. Od donje do gornje kapije će vas pratiti visoki drvoredi, uredno pokošena trava i svjež zrak. Što se više penjete ka vrhu utvrde, pruža se impozantan pogled ka centru grada, okolnim brdima i zelenoj ljepotici Bregavi.
Ono što je na mene ostavilo poseban dojam je legenda o Inat ćupriji, koju ćete vidjeti odmah u centru kod Ćuprijske džamije. Navodno, kada je tadašnji beg (XVI-XVII stoljeće) sagradio Donju ćupriju i otišao u Stambol po pozivu da učestvuje u odbrani Anadolije, pojavio se jedan seljak Trtak iz Ljubinja sa svojih petneastak sljedbenika i uzeo vlast u svoje ruke. Diveći se ljepoti begove ćuprije, u njemu proradiše inat i ljubomora pa naredi majstorima da još jednu sagrade, ali da bude još veća i ljepša od begove. Majstori ga poslušaše u strahu da ne ostanu bez glave. Međutim, da se onaj beg ne bi razbjesnio kad se vrati, oni smisliše osvetu za seljaka. Napraviše nesimetričnu ćupriju sa jednim lukom u koritu rijeke, a drugim na obali. Tako i nastade Inat ćuprija.
Za ljubitelje vodenih bogatstava, gotovo u samom centru Stoca se nalazi najveći vodopad – Provalije. Zbog svoga položaja zaista djeluje kao da je u „provaliji“ pa vjerujem da je zato i dobio ovaj specifičan naziv. Snaga ovoga vodopada zavisi od godišnjihdoba. Ako dođete na proljeće, tokom ranog ljeta ili jeseni, tad je u svojoj punoj snazi.
Stolac ima ponegdje i tužnjikave prizore. Još uvijek ima neobnovljenih objekata koji su „k'o sad pa sad“ izgranatirani. Također, ne mogu a da se ne osvrnem i na bespravno postavljanjevjerskih simbola usred nacionalnog spomenika, gdje nikada nisu bili niti treba da ih bude. Bilo kako bilo, Stolac će uvijek ostati središte kulture i značajne historije koliko god to neko pokušavao oskrnaviti svojim iskrivljenim poimanjem religije i mišlju da ona propagira segregaciju i separaciju, a ne ljubav i zajedništvo. Koliko god je ova naša divna zemlja ponosna na svoje kulturno-historijsko nasljeđe, ipak iz nekog razloga u 21.stoljeću ne umijemo to iskoristiti kao prednost već se stalno, da tako kažem, pasivno-agresivno sukobljavamo na izrazito primitivan način kako nisu čak ni preci naših predaka.
Može se još mnogo pričati o Stocu. Ovaj tekst je tu samo da vam zagolica maštu, a toliko toga ima da se vidi. Krenuvši od kamenih spavača – nekropole Radimlja, Boljuni, Rotimlja pa do ilirskog grada Daorsona, paleolitskoganaselja Badanj, džamije iz osmanskog perioda do Hutovog blata. Sve ovo i više od toga je naša Hercegovina. Pa vi mi recite gdje je bolje i ljepše od ove naše?!
