Moše Danon ili kako je Stolac postao grad od značaja za Jevreje
Autor: Haris Hadžibaščaušević
U nastavku iz ciklusa o Stocu, donosimo vam priču o tome kako su Sarajevo i Stolac postali pobratimi posredstvom jednoga sarajevskog rabina. Jevreji u skladu sa svojom religijom svake godine obilježavaju Purim ili blagdan oslobođenja iz ropstva, no, sarajevski Jevreji obilježavaju još jedan takav, a to je Sarajevski Purim. Ovaj događaj se veže za zgodu o Mojsiju Danonu, koji nakon oslobađanja iz tamnice, iz Sarajeva odlazi put Jerusalema, ali ga sudbina prekida u tom naumu i svoje počivalište pronalazi baš u Stocu, tačnije u naselju Krajšina, par kilometara prije Stoca.
Iako po svojoj brojnosti mala i poučena prethodnim, da tako kažemo, bolnim iskustvima kroz povijest, jevrejska zajednica je svoj opstanak vidjela u hermetičnosti, nastojeći se tako očuvati na određenom prostoru. Oduševljava činjenica da je ova zajednica dala mnoštvo uglednih ličnosti koje su svojim djelovanjem i društvenim angažmanom itekako obogatile mozaik dotičnog područja u kulturološkom smislu, što je slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom.
Počeci jevrejske zajednice u BiH sežu do 1492. godine, padom Granade u Španiji, kada se i zvanično kreće sa progonom Jevreja i muslimana iz Španije. Svoje novo utočište postepeno nalaze u Osmanskom Carstvu, tačnije u Bosni i Hercegovini. Bili su to Jevreji sefardi koji sa sobom donose novu kulturu, jezik i tradiciju, bogateći tako već dovoljno šarolik ambijent u Carstvu, a naročito u Sarajevu. Vijek po vijek, zajednica se razvijala, ali će u njenom pamćenju trajno ostati, između ostalog, sarajevski rabin Moše Danon. Priča o ovome iznimno pobožnom i po svojoj pravednosti poznatom rabinu se veže za još jednog Jevreja po imenu Moše Havijo. Naime, prihvativši islam i promijenivši ime, Moše Havijo se lažno predstavlja za derviša i čudotvorca pri tome se okomivši na svoju zajednicu odakle je i potekao. Zbog svojih spletki je pogubljen, ali tu se priča ne završava. Na vlast dolazi Ruždi-paša, a pristalice Moše Havija ubjeđuju novoga namjesnika kako je derviš pogubljen krivicom Jevreja. Budući da nije mogao izmamiti novac iz siromašne travničke jevrejske zajednice, odlučio je zatvoriti deset uglednih sarajevskih Jevreja, a za njihov otkup zatražio je 500 kesa zlatnih groša. U roku tri dana, koliko im je dao, ako ne skupe novac, svi će biti pogubljeni.
Tada se dešava prelomni trenutak. Ugledni sarajevski trgovac Rafael Levi urgira kod muslimana tražeći pomoć da se Jevreji oslobode, jer se tražena svota ne može skupiti. Nakon što se okupilo oko 3000 ljudi koji su tražili smjenu Ruždi-paše, građani su ga držali zatvorenog pet dana u konaku i natjerali da potpiše dokument kojim tvrdi da su zarobljenici zapravo dobri ljudi i da s njima nikada nije bilo problema. Po oslobođenju Jevreja, ovaj događaj se simbolično naziva Sarajevski Purim ili Sarajevsko oslobađanje, da tako prevedemo. Zahvaljujući upravo pobožnosti i pravednosti rabina Moše Danona, mnogi u ovom događaju vide božansku intervenciju u spasenju zarobljenika. Kao zahvala Bogu, Moše Danon se zarekao da ce hodočastiti Jerusalem. Ipak, kada je došao do Stoca, tu će umrijeti, a kao želju pred polazak imao je da ga se sahrani upravo na mjestu gdje ga smrt zatekne, ukoliko do toga dodje. Tako Moše Danon svoj počinak nalazi u Stocu.
Lik i djelo Moše Danona oživjet će Moše Rafael Atijas, poznat kao Zeki-efendi, u djelu “Sarajevska megila”, napisano na ladino jeziku, a koje je preveo Isak Samokovlija i tako nam učinio dostupnim ovo veliko i vrijedno saznanje. Tradiciju hodočašćenja groba Moše Danona oživio je Zeki-efendi, a prekinut će je, nažalost, Drugi svjetski rat. No, nakon sto je kompleks obnovljen, tradicija se malim koracima vraća ponovo u život. Tako grob Moše Danona postaje jedino jevrejsko svetiliste na tlu Evrope, drugo po važnosti u svijetu nakon Zida plača.
Svakoga juna, na njegovom grobu koji je napravljen u stilu tzv. “sjedećih lavova” kakve možemo pronaći i u Sarajevu na jevrejskom groblju, vjernici izgovaraju molitvu na ladinu, nakon čega se prekida post i odlazi u hevru, malu kuću pokraj groba. Oko samoga nadgrobnika dominira zelenilo i kamene ploče koje simbolizuju ploče sa deset zapovijedi. Na ulazu u grobnu cjelinu nalazi se jednostavna kapija sa natpisom o imenu pokojnika.
Kako to inače biva u Bosni i Hercegovini, nije neobično vidjeti i pripadnike drugih vjeroispovijesti kako dolaze na ovo mjesto i mole se za vlastiti boljitak. Brojna su takva svetilišta u našoj zemlji koja su posjećena od svih vjernika koji žele pokazati kako je vjera u jednog Boga zapravo ista filozofija protumačena na različit način, ali sa istom suštinom – ljubav prema sebi i prema drugome.
Nerijetko se na grobu Moše Danona mogu vidjeti razni predmeti koje prolaznici ostavljaju i niko ih ne dira. U ovoj maloj grobnoj cjelini nalaze se još dva groba nepoznatih austrijskih vojnika, koji su se igrom slučaja zadesili tu i ukopani su baš pokraj ovoga bogougodnika.
Ovo je priča i o komšiluku u Bosni i Hercegovini, koji nadilazi sve razlike i simbol je jedinstva naroda koji žive u našoj zemlji. Moše Danon je tako osim za jevrejsku zajednicu vazan i za sve nas u Bosni i Hercegovini uopće, budući da time pokazujemo kako možemo prigrliti različitosti i učiniti ih dijelom sebe. O grobu Moše Danona se već iz generacije u generaciju brine muslimanska porodica Medar i tako zajedno čuva uspomenu na ovog pravednika čije mjesto vječnog počinka posjećuju ljudi iz cijelog svijeta.
