Blagaj – utočište za duhovno okrepljenje
Autor: Haris Hadžibaščaušević
U nizu naših putešestvija kroz Hercegovinu, nezaobilazna postaja je Blagaj. Izvor rijeke Bune, blagajska tekija, srednjovjekovni grad hercega Stjepana Kosače, rajsko ozračje su samo neke od znamenitosti Blagaja, mjesta u Hercegovini, koje se nalazi 14 km od Mostara. Ipak, naročitu pažnju plijeni mistična i nadasve tajanstvena tekija tik uz izvorište Bune. Sufije vjeruju kako sam Bog određuje mjesto za izgradnju takve građevine pa možda je baš to razlog zbog čega svaki posjetilac kaže da u Blagaju doživi pravo duhovno okrepljenje, ma kojoj vjeri pripadao, i koja Blagaju daje taj duhovni dašak. Postoje brojna predanja o tome kako je nastala i ko ju je sagradio, no kako to uvijek biva sa misticizmom, za pravim odgovorom treba dugo i neumorno tragati.
Rijeka Buna je poznata kao jedinstven primjer podzemne kraške vode u Evropi. Prema načinu isticanja vode se svrstava u voklijski tip vrela. Ova vrela se najčešće nalaze po dnu krških odsjeka u kojima se odvijala karstifikacija podzemnih kanala od površine prema unutrašnjosti. Zbog toga se na krečnjačkim odsjecima mogu primjećivati hidrološke aktivne i pasivne pukotine. Iz aktivnih pukotina povremeno ističe voda za vrijeme povodnja, dok su pasivne potpuno suhe. Voklijsko vrelo Bune nastalo je karstifikacijom krškog odsjeka. Karstifikacija je niža od nivoa današnjeg vrela. Voklijska vrela su veoma vodonosna, a dobila su ime prema izašnom vrelu Vokliz (Vaucluse) sjeverno od Avinjona u Francuskoj, iz kojeg ističe oko 25 m3/s vode.
Pored smaragdno zelene Bune, možemo reći kako je Blagaj izvor sufizma u našoj zemlji. Naime, blagajska tekija spada u red jedne od najstarijih tekija u Bosni i Hercegovini, među kojima je i tekija na Bentbaši u Sarajevu, koju je sagradio Isa-beg Ishaković 1462. godine (nažalost srušena 1957. godine). Riječ tekija potječe od perzijske riječi tekke, a kasnije ulazi u arapski i turski jezik sa značenjem mjesta u kojem se okupljaju derviši ili muslimanski mistici, u želji da dopru do viših božanskih istina.
Prema izvorima koje posjedujemo, tekiju je osnovao bektašijski red oko 1446. godine, netom što je Hercegovina pala pod osmansku vlast, a najkasnije oko 1520. godine. Prvi pomen blagajske tekije zabilježio je putopisac Evlija Čelebija, koji je kroz Blagaj proputovao 1664. godine i koji pominje da je muftija mostarski podigao tekiju za halvetijski red. Predanja nadalje govore kako je sultan bio toliko očaran ljepotom blagajskoga krajolika da je naredio da se u podnožju 200 metara visoke stijene napravi tekija, kako bi služila potrebama derviša, češće znanih i kao sufije. Sufizam kao filozofija svoje korijene nalazi u islamu, a možemo ga najjednostavnije objasniti kao put ili pravac koji za cilj ima uklanjanje svih materijalnih i duhovnih “zastora” na putu između sufije i Boga.
Blagajska tekija je izuzetan primjer sinteze ljudskog faktora sa prirodom. Govori nam kako je mjesto za izgradnju tekije moralo ispunjavati nekoliko važnih uslova, a jedan od tih je prirodno okruženje, blizina vode i brda. Često su tekije nosile epitet ulaznih vrata grada, s obzirom da su se nalazile na putu do nekoga većeg odredišta pa su tako osim za sufije bile svratište i drugih dobronamjernika da u njima pronađu smiraj.
Blagajska tekija je izuzetno vrijedan sakralno-stambeni spomenik islamske arhitekture u našoj zemlji. Glede samoga izgleda tekije, radi se o orijentalnom bosanskom slogu, obogaćenom baroknim elementima kojima se u ranim periodima inspirisala osmanska arhitektura. Vanjski izgled tekije se odlično uklapa sa obližnjim zelenilom i kršem, stvarajući tako dojam još jedne dobro skrivene oaze. Obrisi bijele fasade i dvaju doksata – zatvorenih isturenih balkona sa mnoštvom prozora, kao dragocjenim svjetlosnim elementom, stvaraju savršen odraz na Buni, pokazujući tako vrhunsko umijeće graditelja da naizgled skromnoj građevini podare velelepnost uklopivši je u gorostasnu stijenu, koja također čini dio sakralnog ambijenta.
Tekija se sastoji iz mnoštva prostorija: semahana – obredni prostor za molitvu i diskusije, zatim, prostorija za šejha, derviškog starješinu te musafirhana, gdje se nalaze sobe za besplatno prenoćište. Koliko je tajanstven sam nastanak tekije, toliko su tajanstveni brojni prolazi, ormarići i otvori koji povezuju sobe. Tu je i nekoliko manjih kupatila i hamama za redovno održavanje higijene.
Najzanimljivija prostorija u tekiji jeste turbe sa dva groba. U jednome počiva Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejh tekije. Lažno se predstavljao kao Indijac, da bi kasnije bilo otkriveno kako je poslan iz Istambula da špijunira Ali-pašu Rizvanbegovića i druge hercegovačke feudalce.
Drugi grob je iduća misterija, jer u njemu prema predanjima počiva Sari-Saltuk, turski derviš iz 13. stoljeća, za kojega kažu da je bio spona između Bosne i Turske, tako što je prvi donio islam na ova područja. U svijetu postoji čak 28 turbeta posvećenih ovome dervišu, koji je proglašen evlijom (bogougodnikom, svecem) od strane bektašija zbog njegove ekstatične pobožnosti. Jedna legenda kaže da je Sari-Saltuk došao na mjesto gdje je trebala biti tekija, ali je u akšam (zalazak Sunca) misteriozno nestao na konju, a niko nije vidio kako se to desilo. Iza njega su ostali samo sablja i topuz. Potom odlučiše sagraditi tekiju na tom mjestu, a u tekiji turbe ovom tajanstvenom dervišu.
Ponad same tekije, nalazi se pećina, a na krovu tekije još uvijek stoje drvene merdevine i naprosto mame da se popnemo do pećine. Iznad ulaza u glavnu špilju stoje tragovi natpisa, koji je, nažalost, uništen i ne možemo vidjeti o čemu se tačno radi.
Blagajska tekija nalazi se na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine kao prirodno-graditeljska cjelina. Vrelo Bune sa okolnim stijenama se nalazi na listi geomorfoloških spomenika prirode, dok je samo Vrelo Bune svrstano u hidrološke spomenike prirode. Na osnovu svega prethodno pomenutoga, mogli bismo s pravom dodati i to kako je blagajska tekija zajednički spomenik orijentalnoga civilizacijskog kruga, s obzirom na njenu ulogu spone između islamske kulture uopće i Bosne i Hercegovine. Danas je tekiju moguće posjetiti i vidjeti makar na tren kako izgleda život u istinskoj sinergiji čovjeka sa prirodom.
